Sve do kasnog 19.veka nije postojalo nešto poput „ilegalne“ ili „legalne“ imigracije u Sjedinjene Države. to je zato što pre nego što možete da imigrirate negde ilegalno, morate da prekršite zakon.
Američka imigracija nije počela sve do kasnih 1700tih, kada su Sjedinjene Države postale nezavisna nacija. Pre toga, Afrikanci su nevoljno ušli u Ameriku kao porobljeni narodi, a Evropljani su ušli kao doseljenici – što je nešto sasvim drugo. Dok su imigranti dužni da poštuju zakone države u koju imigriraju, doseljenici dolaze da poremete trenutni sistem i primenjuju svoje zakone, pišu naučnici Eve Tuck i K. Wayne Yang.
Ali kad su Sjedinjene Države učinile svoj Ustav novim zakonom država, imigranti su hrlili na teritoriju Amerike, uz nekoliko ograničenja. To nije značilo da su dobrodošli u „Novi svet“. U početku, kada su imigranti uglavnom dolazili iz Severne i Zapadne Evrope, antiirsko i antikatolično raspoloženje bilo je rasprostranjeno. Sredinom i krajem 19.veka, ljudi iz Južne i Istočne Evrope, kao i Kine, su dolazili, a Amerikanci su negodovali zbog prisustva Kineza, Italijana i više katolika.
Iako su neke države poput Kalifornije usvojile lokalne zakone o imigraciji za to vreme, ovi zakoni se ili nisu dobro sprovodili ili su ih sudovi izbacili, kaže Madeline Y. Hsu, profesorka istorije na Univerzitetu Texas u Ostin-u. Ustvari, nije bilo saveznih zakona koji su regulisali ko može da uđe, a ko ne, sve do Kineskog zakona o isključenju 1882.godine.
U to vreme, Kinezi su radili u rudnicima zlata, fabrikama, železnici i poljoprivredi, posebno na zapadnoj obali. Iako su ovi imigranti činili samo 0,002 procenta američke populacije, beli Amerikanci su ih krivili za niske plate i druge ekonomske probleme. Da bi smirio ekonomske i rasne brige, akt o radikalnom isključenju je zabranio skoro svu imigraciju iz Kine, čineći samo nekoliko izuzetaka za posebne grupe poput studenata i diplomata. Pored toga, Zakon o imigraciji usvojen iste godnie zabranjuje ulazak u državu ljudima koji su bili siromašni, mentalno bolesni ili osuđeni za zločine.
Pošto je samo veoma mala grupa Kineza mogla da legalno emigrira, „pretpostavka je bila da ako sgte Kinez, mora da ste ušli ilegalno“, kaže Hsu. „Kinezi postaju jedina grupa koja mora da nosi sa sobom potvrde o prebivalištu, koje imaju za cilj da pokažu – da dokumentuju – da su zapravo ušli legalno“. Tokom 1917.godine, Zakon o zabranjenim zonama u Aziji je zabranio većinu imgiracije iz Azije, kao i useljavanje prostitutki, poligamista, anarhista i ljudi sa zaraznim bolestima.
Međutim, najveća promena koju je Akt iz 1924.godine napravio u imigracionoj politici je bilo uvođenje brojčanih ograničenja ili kvota zasnovanih na zemlji porekla. Ove kvote su davale ogromnu prednost ljudima iz Severne i Zapadne Evrope u odnosu na one iz južnih i istočnih delova kontinenata. Ispostavilo se da su prethodna ograničenja za azijske imigrante imala „veoma mali uticaj na rastući nivo imigracije u Sjedinjene Države“ kaže Hsu, jer je velika većina imigranata došla iz Evrope. Ove nove kvote su imale za cilj da se pozabave „osećajem krize“ da Amerika prihvata previše imigranata, posebno previše onih koji nisu Anglosaksonci.
Zakon iz 1924.godine se ponovo pojavio u vestima u septembru 2017.godine kada je državni tužilac Sjedinjenih Država Jeff Sessions najavio da će Sjedinjene Države okončati DACA-u (Odloženu Akciju za dolaske u toku detinjstva), politiku kojom ljudima koji su došli na tlo Amerike kao deca bez dokumenata daju legalan način da ostanu. Sessions je ranije izjavio da je Zakon o imigraciji iz 1924.godine „bio dobar za Ameriku“.
Međutim, prema Mae. M. Ngai-u, profesorki azijskoameričkih studija i istorije na Univerzitetu Kolumbija „Akt iz 1924.godine se skoro univerzalno smatra mrljom u našoj istoriji“. To je „očigledno rasistički čin“, navodi profesorka. „To je rangiralo ljude iz čitavog sveta na neku vrstu hijerarhije poželjnosti na osnovu njihove rase i nacionalnog porekla… Nema polemike oko toga“.
Sistem kvota iz 1924.godine je ostao uglavnom na snazi sve do 1960tih, kada je novi zakon uspostavio novi sistem. Svake godine postoji ograničenje ukupnog broja viza koje Sjedinjene Države mogu izdati. Prema Američkoj službi za državljanstvo i imigraciju (USCIS), Sjedinjene Države ne mogu da izdaju više od sedam posto od ukupno dozvoljenih viza jednoj naciji.
Pre ove promene 1965.godine, nije bilo brojčanih ograničenja za imigraciju unutar Amerike. Dakle, kada su Sjedinjene Države odlučile da će uzimati samo određeni procenat ljudi iz svake nacije godišnje, to je bio prvi put da su Sjedinjene Države stavile zvaničnu granicu na meksičku imigraciju.
Pre toga, meksički imigranti su slobodno i uobičajeno nalazili posao u Sjedinjenim Državama. Ipak, nakon što je usvojen Hart-Celler Zakon o imigraciji, „čitave grupe migranata iz Meksika i Latinske Amerike čiji bi se ulazak u Sjedinjenim Državama smatrao legalnim pre 1965.godne iznenada je postao ilegalan“, piše Jane Hong, profesorka istorije na Occidental Koledžu (Occidental College), u The L. A. Times-u.
„Mnogo se priča o DACA studentima i (o optužbama) da je to nezakonit program“, kaže Hsu. „Problem sa tim je što uvek možete promeniti zakone“, nastavlja ona. „Zakoni se stalno menjaju kako bi se prilagodili stvarnim okolnostima“.
Na primer, činjenica je da su Meksikanci već dugo emigrirali u Sjedinjene Države i žive u njima. Druga je priča da li će zakonodavci uzeti u ozbir tu realnost.
Izvor: History.com
COMMENTS